Bolje ne

Da je Kventin želeo ono što sam radio sa Leoneom, rekao bih mu: 'Bolje ne'. Jer mnogo puta smo kritikovani da se vraćamo u prošlost

Veliki filmski kompozitor Enio Morikone nikada nije zaboravio svog prijatelja Serđa Leonea o čemu govore i njegove izjave. Njih dvojica pohađali su istu osnovnu školu 1937. godine u Rimu (donja slika je iz trećeg razreda). Tokom godina izgubili su kontakte i sve druge podatke, do 1964. godine kada je Serđo Leone angažovao Morikonea da komponuje muziku za film "A fistful of dollars”. To je bio početak njihove saradnje, Morikone je komponovao muziku za sve njegove filmove do 1984. godine godine i poslednjeg Leoneovog filma "Bilo jednom u Americi". Filmski maestro i njegov prijatelj, veliki italijanski reditelj Serđo Leone, tokom '60-ih i '70-ih godina prošlog veka stvorili su novi filmski žanr, poznat (u čast zemlje iz koje dolaze) kao špageti vestern. Ovi filmovi kombinovali su zvuk i sliku na savim nov način. Nemoćan da priušti ceo orkestar, siromašni i brilijantni kompozitor u svoju muziku uveo je čitav niz efekata, kako bi upotpunio ionako sjajan doživljaj.

Leone je preminuo 1989. godine. Morikone ni u poslednjoj saradnji sa Tarantinom nije zaboravio da pomene svog prijatelja. "Da je Kventin želeo ono što sam radio sa Leoneom, rekao bih mu: 'Bolje ne'. Jer mnogo puta smo kritikovani da se vraćamo u prošlost”. Morikone često negoduje kada ga usko povezuju sa vesternom, a tako je i sada, uz reči: “Uradio sam na stotine filmova, a samo 30 su bili vesterni". Takođe, ne slaže se ni sa frazom špageti vestern, jer je, kaže, uvredljiva. “Špagete su nešto što se jede. Rad Serđa Leonea svakako ne možete pojesti”, kaže kompozitor. Američka filmska akademija nikada nije gajila simpatije prema ovoj dvojici Italijana, Leone nikada nije bio nominovan za Oskara, a Morikone je tek 2016. godine dobio Oskara, posle više od 500 filmova, baš za muziku koju je komponovao za Tarantinov film "Podlih osam".

Leone....

"Bilo jednom u Americi", jedan od najboljih filmova svih vremena, u vreme kada je premijerno prikazan u Americi je doživeo debakl. Nije dobio nijednu nominaciju za Oskara, čak ni Enio Morikone, čiji se soundtrack smatra najboljim ikada. Film je prikazan u Americi u skraćenoj verziji i samim tim je potpuno osakaćen, dobio je brojne loše kritike. Film su nazvali lošom verzijom "Kuma". Koji je inače, upravo Serđo Leone trebao da režira, ali je odbio zato što je pripremao ovaj film punih 10 godina. Razočaran lošim uspehom, kao i reakcijama kritike i publike na ovu verziju, Leone sve do svoje smrti 1989. nije više snimio nijedan film. Ipak pre Amerike ovaj film je u originalnoj verziji prikazan u Kanu i publika ga je pozdravila ovacijama.

Nakon mnogo godina kritičari su se složili-"Videti ovaj film znači biti prosto oduvan samopouzdanošću i vitalnošću velikog reditelja koji stvara svoje testamentarno delo u mediju koji je obožavao."

Dodatna zanimljivost:

U 213. epizodi vestern serije „Sirova Koža“, pojavio se glumac kojeg je zapazio Serđo Leone, koji je tada tražio lika koji liči na Džejmsa Dina. Pre toga ulogu u njegovom novom vesternu "Za šaku dolara" odbio je poznati glumac Maksimilijan Šel i on odlučuje da pruži šansu nepoznatom momku. Odlučio je da mu kao deo imidža doda bradu i cigaretu.

Filmska istorija je tada ispisana, i manje poznati glumac koji je do tada glumio u filmovima b produkcije za 75 dolara nedeljno, postao je filmska ikona. Potom su snimljena još dva filma i tako je nastala najupečatljivija vestern trilogija "Za šaku dolara" (1964), "Za dolar više" (1965) i "Dobar, loš, zao" (1966), koja je Klint Istvudu donela veliku svetsku slavu.

Iz iste kategorije