Izbor za pesmu dana (10)

Jedno biće
Seme je otrovno,
cvet ni ne postoji.
Kako da budemo normalni?
Ja se ne bojim!

Ne strahuj.
Ne postojim i ne krojim
sudbinu tvoju bez tebe…
Ne postojim.

Nebo je crvenilo
sa tvojih usana.
Bog je izabrao mene
da biram tebe.

Imam sedam glava kralja okeana,
sedam noći tužnoga sultana,
dvadeset pet očiju od srebra.
Kosmos mi je urezan u rebra!

Bezbroj bezbrojnih patnji imam,
u jednu tačku sad slivam suze.
Tražim način, jedrim, plivam,
tražim mrtve mesečeve muze.

Jer na kraju neću stati sam,
svako tužan, al svak je sa svojim.
Seme trulo sad je sve što imam.
Nisam rodjen, nikad ne postojim

nikad ne nastojim
da vratim vatru Bogu.
Poklanjam mu galaksije silne,
tražim oprost za čiste vrline

dok me gleda očima od srebra.
Kosmos mu je urezan u rebra…

Lazar Lazarević
*****************************************
OPROSTITE

Oprostite,
ja samo htjedoh
iznijeti sve nježnosti
pod ovim nebom,
odati vam tajnu vode.

Oprostite
mojoj naivnosti,
ispraznili me oni
koji me htjedoše
malo imati,
malo nemati,
mene od mene osloboditi.

Oprostite,
iz srca krv mi teče,
moram se malo skloniti …

rane previti …

Marina Kasalo
*****************************************
IZUMIRANjE VRLINE
„Poezija je umrla“
Izjava slijepca
Umjetnost ne propada
Umjetnik je vječan
Malo ko ga prepozna za života
Moraš da umreš kako bi postao besmrtan
Što te manje ljudi shvata to se vrijednost tvoje umjetnosti povećava
Zabluda
Utjeha za one čije stvaranje nije napustilo zidove njihove sobe
Svako ko se lati pera sanja da ga uvrste u red umjetnika
Nisi pjesnik ako napišeš dva stiha
Nisi pjesnik ako napišeš dvije riječi koje se rimuju
Pjesnik si kada tvoja tišina dopire dalje nego nečija kakofonija
Dok pišeš zbog drugih
Zbog materijalizma
Zbog prestiža
Jedino ti ćeš to da čitaš
„Poezija je umrla“
Izjava onog koji ne čita
Ne,nije to umrla poezija
Nego izumiru oni koji razumiju
Oni koji znaju
Udavio ih mediokritet
Ta većina ubija vrijednost stvarima
Mana vlada
Vrlina iz kovčega gleda
Ustaće opet nekada.

Svetozar Gužvić
*****************************************
U meni je jedna žena odavno ugasila plamen.
Da nema sna i u njemu novog dana,
od reči ostao bi uzdah, a od tišine kamen.

Ipak u grudima proboden prazninom.
Ja pokušavam da krv opismenim.
Ipak ranjen, slobodom i tišinom.
Pokušavam da ne razbolim, ono što snim.

Za moje oči, više van mene nema.
U mom koraku, sve je okrenuto do mene.
Razočarati sebe, smrt je bez dilema.
Ipak ta smrt sjaji visoko, za one životom ubijene.

Kosta Kosovac

Komentari
  • 36
  •  
  •  
  •  
  •  
Radioaktivni Komarac