Izbor za pesmu dana (12)

Pričao mi je mesec noćas,
Ne slutiš kakve tajne krije,
Ko mu sve svoje otkriva snove.
Ne brini, tebe odao nije.

Nije mi šapnuo tvoju lepotu
Dok dugo lutaš mislima noći
Ni da ti osmeh ulicom zveči,
Kaže da ćutiš u samoći.

Nije mi odao da li je plava,
Nežna i tanka
ili je crna k’o noćne suze,
Kao mahanje setnog rastanka.

Rekao je da piješ rosu,
Da ti se obrva sa kosom ljubi,
Rekao je da voliš veče,
Koga još voliš da lažu ljudi.

Rumeni mesec kroz cvetna polja
Pratio tebe i tvoje snove,
Ćuti na koja vrata kucaš,
Ćuti kuda ti snovi plove.

Marija Miljuš

**********************************
BELI GRAD

Kada padne sneg
na beli grad
grad nestane
reke se smire
vrane ućute
vrapci se skupe
u male grupe

Kada padne sneg
na beli grad
ulice se izgube
jedna u drugoj
pa traže sebe
svoje delove lepe
te ulice slepe

Kada padne sneg
na beli grad
odrasli ljudi
se kriju u kući
a deca im prave
od snega glave
da zamene prave

Kada padne sneg
na beli grad
nebo se spusti
i vetar stiša
a vremena ima
dogod je zima
dogod je tišina

Bojan Brukner

**********************************

Stepenice, hodnici i tajni prolazi.
Prostor koji tako dobro poznajem i osjećam svakim dahom.
Mogao je postati moje skrovište- bijeg od svijeta.
Ali kad ti dio duše ostane na nekom mjestu
jednim dijelom bića mu neminovno zauvijek pripadaš.
Riječi mi naviru u sjećanje iako se trudim da ih potisnem.
U ušima mi odzvanja eho prošlih dana.
Govorio si:
„Kako divno osjećaš muziku“
„Sviđa mi se što ne živiš pravolinijski (štogod ti to značilo)“
„ Dođi i donesi mi sve svoje bolove“
„Uvijek ću te osjećati kao svoju“
Zar ih je moguće zaboraviti?

Kao da je bio san .
Kao da se sve dešavalo nekom drugom.
U nekom drugom životu i svijetu.
A ja sam bila samo nijemi svjedok.

I dalje ne pronalazim odgovor na mnoga pitanja.
Zašto te tako snažno osjećam iako nisi tu?
Kakvu to čudesnu moć imaš?
I onda kad drugi pokuša da mi se približi.
Do mene ništa ne dopire.
Zaglušuje me ponovo onaj isti zvuk.
Tvojih velikih riječi od kojih nije ostalo ništa.
A ipak mi znače.

Otkud nekome pravo da ti sebično uzme svu ljubav
A ne zaslužuje je?
I kako da je ponovo nađeš u sebi i podariš nekom
kad je ostao samo prah?

Neke slike nikad ne blijede.
Priznajem.
Viđala sam te na licima prolaznika.
U stranim gradovima.
Gdje god da se zateknem sa mnom si.
Oni nose Tvoje košulje .
Kosa im ima iste valove kao tvoja.
Tek kad im se približim i pogledam ih u oči
Shvatim da niko od njih nije Ti.
Nemoguće je zaboraviti kako su te oči gledale.
Upijale svaku crtu mog lica , svaki pokret i glas.
Sijale nekim čudnim sjajem kao nijedne do tada.

Ostaju urezani zauvijek.
Taj pogled. I 25. dan onog mjeseca neke tamo davne godine.
I da si prvi koji je u meni prepoznao „ono nešto“.
Sav ushićen pjevaš mi „devojko mala“
a ja ni ne slutim da će sve to nestati u treptaju oka.
Onda ću uzviknuti Vitovu „Sunce, hladno mi je“
Iz očiju će poteći rijeka,
a u rukama ću držati Onu knjigu ,
okrenuću 240. stranu
i za tih par minuta dok pjesmi ne dođe kraj
imaću iluziju da si pored mene.

U nekom narednom životu voljela bih da ti kažem
ono što nisam uspjela do sada.
A ne vjerujem da će biti nove prilike.

Jedno je sigurno.
Ova pjesma će nas nadživjeti.
Ona će nastaviti da priča jednom započeto.
A ti nećeš uspjeti da zaboraviš.
Ma koliko se trudio i ubjeđivao sebe u to.
Dio mene je ostao zauvijek sa tobom.
I to ništa ne može promjeniti.

Tu sam.
U pjesmama koje pjevaš,
U stihovima koje čitaš,
U vazduhu koji dišeš.
Kad ostaneš sam.
I kad ti dođem u san.
Moj lik je možda blijed
ali provijava kroz hodnike tvojih sjećanja.

I san i java sam.

Ne , nije ovo još jedna pjesma o Tebi.
Ovo je pjesma o Nama
kakvi smo mogli ali nikad nećemo postati.
Ova će nas pjesma nadživjeti.
Zapamtiće je krovovi dalekih mansardi i jedno rađanje dana koje se neće ponoviti.
Ali vječno je .

Marija Dragićević

Komentari
  • 75
  •  
  •  
  •  
  •  
Radioaktivni Komarac