Nije red da budeš bezimena

Nekad sam mislio da mogu sve. Ukrotiti vjetar ako treba. Da nema te struje koja bi mene nosila negdje gdje ne želim. Da mogu plivati u susret bujici, dovoljno hrabar i lud, tek sa neprimjetnim drhtajem brade. Malom tajnom u oklopu imidža superheroja.

Ne znam disati otkad je tu mahnitu snagu zamijenila nemoć. Osmijeh grč. Korak zastajanje. Otkad cijelog dana nešto žulja u grudima i tjera uzdah iz nekih neslućenih dubina. A iz tog otetog daha rađa se suza, prava pravcata suza u uglu mutnog oka. I dok se izdajnički kotrlja niz obraz preslab sam da je sakrijem u šake.

Tek u trenutku kad se dan smiruje iza sklopljenih kapaka, priznajem poraz pred slovima koja blješte. U nijansama noći najbolje se vide vragolasti uljezi što me uporno uznemiravaju.
Slova njenog imena.
Moja lična abeceda bola.

Slovo A štrči naglavačke, vrhom zabodeno u moju slabinu. Drugo nečujno kunja na ramenu, treće kuca u ritmu arterija. Jedno klati nogama sa mog uha, šapće mi obećanja što sam jednom ja šapnuo, opijen srećom kao medovačom. Slovo J zakačilo se repićem za srce, kao udica. Otvorim zgrčenu šaku, tu je i šesto, sklupčano na dlanu.

Svijetle kao plastične fluorescentne zvijezde na stropu dječije sobe. One što cijelog dana upijaju svjetlost a noću prave mrežu sazviježđa na plafonu.
Moji svijetleći podsjetnici se hrane nemanjem nje. Njenim odsustvom. Što se više skrivam, ludujem, opijam se i glumim – jače sijaju. Ponekad ih izmiješam, pokušam im dati sasvim drugo značenje, na nekom izmišljenom jeziku zaborava. Povlačim ih po koži koja puca od bola. Bune se male pijavice. Ugnijezdile su se baš tu i gotovo.

Noćas ću okačiti izlizane epolete zakrpljenog dostojanstva. Idem do nje izranjavan ali odlučan. Reći ću : „Nisi sve spakovala kad si odlazila. Zaboravila si slova svog imena. Baš sve i jedno. Mora da si ih negdje u žurbi zaturila. Nabasao sam slučajno na njih pa ti vraćam. Nije red da hodaš gradom bezimena.“

Trčim praznim ulicama tragom fluorescentnih zvijezda. Dolazim do njene zgrade i naslanjam se na lipu preko puta. Gledam prozor iza kog sniva snove od mjesečine. Odjednom uviđam da slova više ne sijeku meso na mišicama i ne razbijaju mrak oko mene. Više ne svijetle. Sad sijam sav.

I ništa me ne boli.

Darija Marković

Slika: Rafal Olbinski

Komentari
  • 164
  •  
  • 1
  •  
  •  
Radioaktivni Komarac